Displazija kukova jedna je od najraširenijih ortopedskih bolesti od koje pati veliki broj pasa. Neke čistokrvne srednje velike, velike i divovske rase pasa posebno su sklone displaziji kukova (Labrador retriever, Zlatni retriever, Rotweiller, nemački ovčar, Veliki šnaucer, Bernski planinski pas, švajcarski pastirski pas,…). Ali te bolesti nisu pošteđene ni manje rase, mešanci, kao i mačke (Maine Coon, Norveška šumska mačka), ali ipak u znatno manjem broju slučajeva.

Displazija kukova u osnovi je razvojna nepravilnost (anomalija) građe kukova, kada brzorastući koštani deo kukova nije dovoljno učvršćen potpornim strukturama (mišići, ligamenti, tetive, zglobna čaura).

Važno je znati da takvi labavi kukovi izloženi prejakim opterećenjima (rase pasa koji izrazito brzo rastu, pate od prekomerne telesne težine, jedu visokokaloričnu hranu, kreću se većinom po betonu i asfaltu ili klizavim podovima, puno hodaju po stepenicama, često uskaču u automobil i iz njega) stradaju zbog degenerativnih promena koje predstavljaju doživotni problem. Usled toga vaš ljubimac će tokom čitavog života imati probleme u kretanju, najčešće popraćene bolovima, a njegov kvalitet života je narušen. Aktivnost psa sa displazijom kukova je smanjena: većinom leži, teže ustaje, retko trči, nespretno skače i hoda stepenicama slično zečjem hodu.

Životinje se rađaju sa pravilno građenim kukovima, ali kod genetski zahvaćenih jedinki brz rast i jače naprezanje kukova tokom rasta i razvoja, kao posledicu uzrokuje nestabilnost zglobova zbog nesklada između razvoja kostiju i vezivnotkivnih i mišićnih struktura zgloba i oko zgloba. U slučaju displazije kukova kao ishodišni problem pojavljuje se labavost koja se ogleda već u ranom starosnom dobu, između 4. i 12. meseca starosti. Posledice ove labavosti su nepravilna i prekomerna opterećenja zglobnih površina, ligamenata i najviše zglobne čašice. Rastezanje zglobne čašice popraćeno je njenom upalom i rastezanjem nervnih završetaka pa se usled toga javlja i pojava bolova.

Dolazi do mehaničkih oštećenja svoda čašice (acetabuluma) kuka, sve do razvoja vrlo neugodnih i bolnih mikrofraktura. Bolest napreduje i dovodi do trajnih i nepovratnih promena na kukovima u obliku koštanih reakcija (bujanja u formi osteofita), propadanja hrskavice i promenjene građe zgloba.

Period kada će se ove degenerativne ili artrotične promene usled displazije kukova moći rendgenski dokazati obično znatno kasni za pojavom simptoma nepravilnog ili otežanog kretanja. Stoga izostanak rendgenski vidljivih artrotičnih promena u građi kukova ne znači da životinja stvarno ne boluje od displazije. Iz tog razloga se period rendgenskog snimanja radi potvrde postojanja degenerativnih promena kukova preporučuje tek nakon navršene 1. ili 2. godine života, kada se sa većom sigurnošću rendgenski mogu pronaći artrotične promene (osteoartritis) kao posledični znaci oboljenja.

Ali znatno je važnije da dijagnostika displazije kukova bude pravovremena i utemeljena na nalazu ortopedskog pregleda i rendgenskom pregledu prema Pennhip metodi, i to u ranoj fazi rasta i razvoja. Cilj je otkriti na vreme postojeću nestabilnost kukova kako bi se ublažio i usporio dalji razvoj bolesti. U okviru ove rane dijagnostike presudnu važnost zauzima ispitivanje postojanja Ortolanijevog znaka, kao i rendgenska dijagnostika labavosti kukova.

Iz tog razloga se vlasnicima pasa rasa sklonih displaziji preporučuje ortopedski pregled na vreme, tj. u periodu intenzivog rasta i razvoja šteneta, između 5. i 8. meseca starosti, kako bi se na vreme otkrila bolest i sprečio njen dalji razvoj.

Klasično lečenje

Klasično lečenje izbegava operativni zahvat, a uključuje primenu lekova poput nesteroidnih protivupalnih analgetika (carprofen, meloxicam, firocoxib), suplemenata, tzv. hondroprotektiva za poboljšanje sastava i funkcije zglobova (GAG – Glykan®, Plufortan protect®), uključuje redukciju suvišne telesne mase, te ograničeno i kontrolisano kretanje. Ali, primena fizikalne terapije u obliku terapeutskih vežbi i najvažnije hidroterapije od presudne su važnosti za uspeh ovakvog pristupa.

Cilj je jačanje i izgradnja potpornih struktura kukova (mišića i zglobnih veza), kao i postizanje i održavanje odgovarajuće telesne mase. Klasični, tj. konzervativni način lečenja najčešće je metoda izbora kod pacijenata koji imaju blaži oblik displazije ili iz određenih razloga nisu kandidati za operativni zahvat. Često, takvim se pristupom postižu vrlo dobri, pa i izvrsni rezultati, kada se daljim održavanjem kondicije vaš ljubimac kreće gotovo idealno. Poboljšanje kretanja većinom je vidljivo već tokom mesec do dva od početka terapije. Gotovo uvek primetna je i promena u ponašanju psa što je dobar znak smanjenja bolova i poboljšanja mogućnosti kretanja. Vaš najbolji prijatelj ponovo postaje veseliji, rado se kreće, igra se.

Operativno lečenje

U okviru operativnog lečenja displazije kukova na raspolaganju nam je nekoliko metoda kojima se preventivno sprečava razvoj displazije ili se koriguje već postojeća nepravilna građa zgloba. Operativna metoda bira se prema dobu životinje i stepenu izraženih displastičnih promena.

Metode se dele na:

  • preventivne: u najranijem životnom dobu (JPS, TPO)
  • metode lečenja osteoartrozom zahvaćenog zgloba (DARtroplastika, FHO, THR)
  • palijativne metode sa ciljem uklanjanja bola (denervacija zglobne kapsule).
  1. Juvenilna simfiziodeza (JPS) je operativna metoda sprečavanja razvoja displazije u vrlo ranom uzrastu šteneta (15-22 nedelje). Cilj zahvata je uticati na dalji razvoj karličnih kostiju u smeru njihovog zakretanja preko glava femura. Zahvaljujući tome kukovi su stabilniji jer su glave dublje postavljene unutar čašica. Ovaj zahvat se preporučuje kod štenadi kod kojih se, ortopedskim pregledom i PennHIP metodom RTG snimanja otkrije nestabilnost kukova, a pripadaju rizičnim rasama pasa. Izvodi se u uzrastu do 25. nedelje starosti, u zavisnosti od rase. Rezultat zahvata je spajanje pubičnih kostiju koje uzrokuje zakretanje kostiju prilikom daljeg rasta i razvoja karličnih kostiju.
  2. Trostruka osteotomija karlice – TPO (Triple pelvic osteotomy) indicirana je kod mladih pasa (najbolje do 9 meseci starosti, nikako iznad jedne godine) sa displazijom kukova bez artrotičnih promena na zglobovima. Ovim zahvatom se omogućava zakretanje karlice čime se postojeći kuk stabilizuje.
  3. DARtroplastika je operacija kojom se nadograđuje svod čašice (acetabuluma) koštanim transplantatom koji se uzima sa dela crevne kosti. Na taj način se nadoknađuje stabilnost glavice obzirom da ona u takvim okolnostima biva bolje, odnosno dublje pokrivena novoformiranom čašicom.

Najkorisnija operativna metoda lečenja uznapredovale displazije kukova je ugradnja proteze kuka (veštački kuk, eng. total hip replacement -THR), gde se preporučuje bescementna proteza, trenutno najuspešnija u primeni kod pasa.

Denervacija zglobne kapsule kao rezultat ima uklanjanje simptoma bolova kod životinje. Metoda je vrlo jednostavna, sigurna i izbor je u slučajevima ograničenih finansijskih sredstava i starijih životinja.